Ovdje povijest nije sinitarizirana u šareni spektakl radi vašeg vizualnog užitka. Ovdje ljudi stvarno žive povijest povremeno ispresječenu nasiljem. (1997.)

Herbert Muschamp, kritičar arhitekture The New York Timesa

Do prije dvadesetak godina Bilbao, nevelik gradić na sjeveru Španjolske, bio je gotovo nepoznat na karti Europe. Borio se s teškom industrijskom krizom, provincijskom zapuštenošću i povijesnim bremenom baskijskih političkih nemira. Ono što ga je lansiralo na zvjezdano nebo novih kulturnih prijestolnica jest arhitektura kao transformator razvoja, ponajviše zgrada Muzeja Guggenheim Franka O. Gehryja, podignuta uz rijeku. Tadašnji kritičar arhitekture The New York Timesa Herbert Muschamp bio je, kao i mnogi, očaran spektakularnom oblikom objekta te je o toj građevini napisao jednu od najpoznatijih lauda dok je muzej još bio u fazi završnih radova, a u njemu nije bilo nikakva postava osim izloška Snake Richarda Serrae. Iako se tada nije mogla sagledati sva važnost kulturne prakse za grad u ponovnom uzdizanju, danas se s pravom možemo pitati kako jedan takav brendirani projekt može biti zanimljiv za hrvatski kontekst i kulturnu industriju koja je tek u povojima. Naravno, zbog više razloga nije moguće jednostavno kopirati Bilbao-efekt na našim prostorima, ali je svakako vrijedno promotriti model obnove zanemarenoga grada iskušanim receptom korištenja kulturnih objekata jedinstvene arhitektonske pojavnosti kao generatora razvoja područja.
 

Upravo se Vukovar, jedan od gradova koji je u nedavnome ratu doživio najveća fizička i demografska, ali i identitetska razaranja, čini kao idealan poligon za takav novi početak – grad koji danas više nema industrijski supstrat Borova ili Vuteksa nužno mora razviti drukčiju filozofiju opstanka. Posljednjih se godina, uz intenzivnu obnovu razrušenih stambenih objekata, ondje rekonstruiralo i nekoliko povijesno vrijednih arhitektonskih dominanta poput dvorca Eltz, franjevačkoga samostana i slikovite barokne jezgre. Zanimljivo je da Vukovar, iako u ideji obnove nije bio kodiran kao turistička destinacija, sve više nedavnih investicija usmjerava upravo prema takvim projektima, poput spomen-domova, memorijala bitke za Vukovar, ali i muzeja starije povijesti.

U toj dionici obnove grada najznačajniji je autorski trag ostavio arhitekt Goran Rako s timom Radionice arhitekture. Poznati su njihovi projekti reinterpretacije amblematskoga vodotornja na Mitnici za složeni memorijalni program (još nerealiziran) ili restauratorski program zahtjevne obnove dvorca Eltz koji danas ponovno udomljuje Gradski muzej. Uz aktivnu prisutnost u Vukovaru, Rako je i ranije imao iskustava s tipologijom posebnih muzeja, prvo kroz natječajni rad Muzeja bitke na Neretvi, koji je ostao samo na papiru, a potom sa svojim kreativnim timom u Naroni, gdje grade muzej oko antičkih arheoloških nalaza izloženih in situ. Pogleda li se popis navedenih autora Radionice arhitekture, može se primijetiti da priznanja redovito idu svim suradnicima, što je rijetkost u mnogim većim uredima. Upravo pitanje suradnje s mladim snagama, njihovo uvažavanje (i usmjeravanje) jest ono što stvara inovativnost tima Radionice, u kojoj nikad nema ponavljanja uzoraka bez obzira koliko puta radili istu arhitektonsku tipologiju.
 

Tako je i Arheološki muzej Vučedol nedaleko od Vukovara dobio jedinstveni oblik meandrirajuće rampe proizašlu iz osobite funkcionalne organizacije i potrebe stvaranja veze unutarnjega postava s otvorenim arheološkim parkom planiranim na visokoj terenskoj niveleti. Zašto je međutim u Vukovaru važno već samom zgradom postići visoku razinu arhitekture, uz neosporno saznanje da Vučedol već jest međunarodni kulturni brend? Prvi je razlog potreba da Vukovar, koji je nepovratno izgubio mnoge autentične vrijednosti, u obnovi inaugurira nove snažne autorske rukopise i tako barem malim Bilbao-efektom privuče pažnju posjetitelja. Međutim, još je važnija objektivna muzeološka činjenica da nakon ratnih uništavanja, pljačke izložaka i ranije dislokacije najvažnijih vučedolskih nalaza (znamenita golubica još se od 1938. čuva u Zagrebu), pravih artefakata na Vučedolu gotovo i nema (sic!), tako da upravo na atraktivnoj arhitektonici muzeja i virtualnome scenariju postava (na kojemu radi Vanja Ilić) ostaje velik dio tereta prezentacije arheološkoga lokaliteta.

 Indoeuropska populacija staroga vučedolskog etnikuma istaknuti je lesni plato smješten visoko iznad Dunava naselila još u vrijeme ranoga neoliotika (starčevački sloj datiran je oko 5000. g. pr. Kr.), no u dugome životnom trajanju na ovome mjestu naglašena važnost pripada vremenu bakrenodobne vučedolske kulture (2900. – 2300. g. pr. Kr.), relevantne po visokoj umjetničkoj razini izrade inkrustirane crne keramike, najstarijemu europskom kalendaru, ali i po tehnološkim dometima prve metalurgije sjeverno od Mediterana!

Na takav lokalitet, pregnantan prapovijesnim vrijednostima i prelijepim krajolikom, nije bilo lako uklopiti suvremeni objekt koji neće konkurirati glavnoj temi. Vučedolski je muzej projektiran kao samozatajna, nenametljiva struktura prilagođena padini brežuljka, u koju se uvukla smještena u šumovitu i vinogradima obasutu okolicu Podunavlja. To je tema zemlje i tema velike rijeke. Na pročelju zgrade pune vrpce zidne strukture obložene su opekom, pečenom ilovačom posebne boje, no u naizmjeničnome slogu neprekinutim staklenim vrpcama koje transparentno lice muzeja širokim vizurama otvaraju prema Dunavu. Odabir gradiva za fasadu naglašeno je kontekstualan pa opeka djeluje kao netom iz brežuljka izvučena supstanca, ispečena u kalupu i opet složena uz padinu brijega. U svojoj konfiguraciji zgrada je muzeja dinamična, u stalnome uspinjanju i pomaku, pretvorena u lagano zakošenu rampu koja se poput serpentine penje na arheološki lokalitet. Taj tok kretanja prati i unutrašnja funkcionalna dispozicija izložbenih prostora prilagođenih topografiji terena, kao i vanjska šetnica na zelenome prohodnom krovu.

 A u interijeru gotovo da se krećete špiljom neolitičkoga vremena ukopanom pod brijeg, toplom i sigurnom, no polumračnom i taktilno grubom, što je u interpretaciji autora naglašeno antracitno crnim rustičnim betonom unutarnjih zidova. Dojmu ponešto smeta tek previše umjetan parketni pod kojemu bi, zbog dosljednoga ugođaja, bolja, a i jeftinija zamjena mogla biti jednako tamna, sirova betonska glazura. Put kroz unutrašnjost muzejskog interijera jednosmjeran je, cik-cak lomljenom komunikacijom prati blage rampe u stalnom uzgonu, a tematske sekvence budućega postava dilatirane su poprečnim zidnim pregradama. Kretanje unutrašnjom serpentinom svoj krešendo nalazi na najvišoj zaključnoj točki postava, gdje je razgledavanje moguće nastaviti izlaskom na vanjsku krovnu šetnicu i penjanjem na sam arheološki plato budućeg arheološkog parka. Tim ispreplitanjem interijera i eksterijera postignut je doista dojmljiv kontrapunkt milenija, gdje su geometrične terase 21. stoljeća pozicionirane uz 7000 godina star lokalitet s tragovima zemuničkih jama. Ostaje nam još vidjeti interijersku finalizaciju toga zanimljivog muzeja – nadajmo se prije nego što ga zapuštena okolina i bujno raslinje potpuno ne sakriju.